Nakon četiri sata s mnogo šala, dobacivanja, zezancije, smijeha i kartanja (praćenog budnim okom naših veterana) stigli smo na svoje prvo odredište, Škabrnju. Ondje smo najprije zapalili svijeće i položili vijenac ispred spomenika žrtvama, a zatim smo otišli do njihove crkve koja je stradala tijekom napada na Škabrnju, a danas je obnovljena. U crkvi nas je dočekala naša zamjenska voditeljica koja je naglasila kako je Škabrnja hrvatski grad heroj koji stoji rame uz rame s Vukovarom, što se često zaboravlja, zato što je tamo poginulo oko 100 civila i branitelja što je bio ogroman gubitak za naselje koje je tada nastanjivao 2000 stanovnika. Sve se dogodilo 18.11.1991. kada su domaći, pobunjeni Srbi izveli pokolj uz pomoć JNA. Stariji mještani, pa čak i oni mlađi, sjećaju se kako i kada je sve počelo i to u sekundu. Sve se dogodilo oko 7:30 ujutro, jaka topnička paljba probudila je čak i Zadrane. Nehumano i sadistički ubijali su sve koji su im se našli na putu. Selo je nakon napada sravnjeno sa zemljom. Ta sjećanja smo slušali u tišini i sa strahopoštovanjem. Te informacije bile su mi vrlo zastrašujuće, nikada ne bih rekao da ljudi mogu napraviti takvo što drugim ljudima, pogotovo ne ljudima s kojima su živjeli, ljudima koji su im bili susjedi.

Nakon tih potresnih priča zahvalili smo se našoj voditeljici te smo se zaputili u Zrakoplovnu vojnu bazu Zemunik. Pri dolasku smo spazili jedan vojni helikopter te smo odmah ušli i sjeli u njega što je svima bilo vrlo zanimljivo. Nakon nekoliko trenutaka do nas je došao nadnarednik Baze te nas je, kao pravi turistički vodič, proveo po Bazi. Putem smo vidjeli puno vojnih zrakoplova i helikoptera, čak i olupinu aviona iz Drugoga svjetskog rata koja će, kako je rekao nadnarednik, biti rekonstruirana te će poslužiti kao prostor gdje će se održavati izložbe i slični događaji. Naše razgledavanje odvelo nas je u „Zonu bez kape“ koja je naziv dobila po tome što u njoj nitko ne smije imati kapu kako je propeleri helikoptera ne bi odnijeli te kako ona ne bi slučajno odletjela u motor što bi načinilo veliku štetu. U bazi smo, za kraj, ručali.

Tako siti krenuli smo prema Zadru gdje smo dobili sat vremena slobodno. Nakon „kave“ i puno šala, nešto prije 17 sati smo se skupili kod autobusa kako bi krenuli do Maslenice. Nakon manje od kilometra bus nam je stao i nismo nikamo mogli oko 40 minuta. Tada je počeo smijeh nas učenika, slikanje i zabavljanje na cesti. Moram spomenuti naše učenike, vrsne automehaničare i vozače motornih vozila, koji su spretno našli izvor problema te smo ubrzo krenuli dalje, na „opću žalost“ ostalih učenika. Nakon pola sata dogodilo nam se nešto sasvim „neočekivano“. Bus je opet stao i to usred ničega. Ovoga puta nije bilo rješenja problema te smo morali čekati drugi bus. Zavladalo je veliko veselje u zadnjem dijelu busa koje se vrlo brzo proširilo cijelim autobusom. Svi smo počeli pjevati i začas je prošlo vrijeme do dolaska novog, ispravnog busa koji je došao tek nakon dva sata, iako su nam obećavali da će stići svakog trena. Tad smo krenuli do Masleničkog mosta gdje smo kod spomenika zapalili svijeće te krenuli natrag prema našem dragom Samoboru.

Kasno u noć stigli smo na kolodvor sretno i zadovoljno otkud smo, nakon novih iskustava, ugodnog druženja i puno smijeha, otišli svojim kućama.