preskoči na sadržaj

Srednja strukovna škola Samobor

Login
RCK - Industrija 4.0

Tražilica
Brojač posjeta
Ispis statistike od 16. 3. 2014.

Ukupno: 292035
Mi i oni

Kazališni doživljaj

    U utorak, 4. veljače, zaputili smo se u Zagrebačko kazalište mladih u Zagrebu s profesoricama naše škole kako bismo pogledali predstavu „Mi i oni“.

    Polazak je bio u 18 sati i 30 minuta s autobusnog kolodvora u Samoboru. Tijekom putovanja do kazališta atmosfera u autobusu je bila zabavna i jako vesela. Nakon otprilike 45 minuta stigli smo ispred kazališta gdje smo dobili svako svoju ulaznicu. Ušli smo u kazalište svi nasmijani i u iščekivanju kakva će biti predstava, ali prije nego smo ušli u dvoranu ostavili smo jakne u garderobi. Eto, napokon je došao i taj trenutak u kojem ćemo saznati je li nam se isplatilo ići. Sjeli smo na svoje mjesto kad ono, vidi, predstava počinje te se svi utišaju. Predstava je započela dosadno – učenik četvrtog razreda, maturant, postavlja se u tešku situaciju što je meni bilo dosadno. Prošlo je 15-ak minuta i situacija ispred mene na pozornici počinje biti sve zabavnija. U trenutku kad sam pomislio zašto sam uopće išao dogodio se nagli preokret te sam se počeo smijati i sve više uživati u izvedbi glumaca. Radnja je bila vrlo zanimljiva, a bilo je to otprilike ovako. Učenici četvrtog razreda srednje škole imaju problema jer ne uče, nego se šale, glupiraju te ništa ne shvaćaju ozbiljno. Najveće probleme im zadaje matura i matematika te profesor matematike gospodin Vrajc. Učenici su dobili novu razrednicu koja već na prvom satu gubi živce i snagu. Općenito, postoje u razredu i bolji učenici kojima je ipak stalo i koji se trude naučiti i pripremiti se za maturu, ali ih u tome ometaju ostali učenici koji se zabavljaju. Ta opuštenost je trajala sve dok se nije dogodio jedan incident. Mama jedne učenice postavila je uginulu mačku na katedru profesora matematike te se potpisala kao četvrti razred. Nitko nije znao tko je to učinio i odjednom su se svi složili da će priznati jedan po jedan da je on to učinio. Učenici su došli na sastanak profesora u zbornicu te su, kako su ulazili, govorili: „Ja sam postavio uginulu mačku!". Nakon što su se izredali učenici isto to su učinili i profesori te su rekli: „I ja sam postavio uginulu mačku!“. Pa čak i profesor matematike. Zatim je uletjela mama djevojčice i rekla da nisu oni, nego je ona i uz to je rekla da se očito to trebalo napraviti kako bi svi došli malo k sebi i kako bi sve ponovno funkcioniralo.

Time je završila predstava i ja sam oduševljen izašao iz kazališta. Predstava me jako iznenadila i predlažem onima koji se žele opustiti, ali i nasmijati da odu pogledati upravo predstavu „Mi i oni“. Vjerujem da bi se svako pronašao u nekom dijelu predstave jer su svi to prošli. Nadam se bez uginulih mačaka na katedri profesora matematike.

Paulo Nemanić, 2. f

Strukovnjaci u Milanu i Modeni

Umjesto u učionicama dio učenika i profesora naše Škole jedan oblik nastave je imao u Milanu i Modeni. U dva dana mnogo toga se vidjelo i doživjelo – sastavljale su se svemirske postaje, razgledali su se rudnici, podmornica i katedrala s naviše skulptura, vozila se formula 1, puhale su se rođendanske svjećice, jela se tipična talijanska hrana, uživalo se u pravom espressu… Kako je izgledala izvanučionička nastava dijela učenika 2.f, 2.g, 3.f., 3.g i 4.f razreda i profesora Vladimire Majdandžić, Vesne Ratković, Ane Strašček i Marka Terihaja, pročitajte u izvještaju Dorijana Stjepanovića iz 3.g razreda.

Došao je i taj dan, odlazak na dvodnevni izlet u Italiju. Pripreme su se odvijale cijeli tjedan, tko će s kim biti u sobi, tko će s kim sjediti u autobusu... Nakon završenog zadnjeg sata u četvrtak još nas je dijelilo par sati do polaska s autobusnog kolodvora. Polazak je bio u 1 sat.

Dolaskom na autobusni kolodvor većina učenika 2.G, 2.F, 3.G, 3.F i 4.F je bila tamo. Ukrcali smo se u autobus i krenuli na glavni prijelaz Bregana gdje su nas malo zadržali jer smo morali izaći iz autobusa i dati policajcu na pregled osobnu da možemo prijeći u drugu državu. Nakon što su nam pregledali osobne, vratili smo se u autobus i nastavili putovanje. U autobusu smo Petar i ja slušali hitove Parnog valjka, Željka Bebeka, Bijelog dugmeta, Hladnog piva i Plavog orkestra, ali to slušanje nije baš dugo trajalo zato što smo odlučili kartati belu s Denijem i Juricom. No ni kartanje nije dugo trajalo jer se nakon jedne partije svatko odlučio malo odmoriti za Milano.

Nažalost, u Milanu nas je dočekala kiša, ali na svu sreću prestala je padati nakon što smo razgledali Nacionalni znanstveni i tehnički muzej "Leonardo da Vinci". U Muzeju smo vidjeli svakakve prostorije sa svakakvim izložbama, ali najbolja izložba je bila o astronomiji zato što na toj izložbi možete stvarati raketu i lansirati je u svemir. Kristijan i ja isprobali smo složiti raketu u samo nekoliko sekundi da oborimo rekord i da ostanemo zabilježeni, ali nismo uspjeli. Imali smo dva sata za razgledavanje muzeja nakon čega smo krenuli do katedrale Duomo koja se nalazi na glavnom trgu Milana. Tu smo dobili pola sata slobodnog za šetnju i razgledavanje dok voditeljica nije kupila karte za katedralu. U tih pola sata Jurica i ja smo imali "privatnog vodiča" Petra koji nam je pokazao fontanu i gdje se nalaze trgovine s odjećom. Željeli smo Jurica i ja kupiti nešto iz Italije za uspomenu, ali nismo našli ništa što nam se sviđa. Vratili smo se i krenuli smo prema vrhu katedrale. Nakon pregleda zaštitara došlo je do male strke – karte su nam bile rezervirane za sutradan, a ne za 8.11.2019. Došli smo na vrh katedrale i vidjeli smo nevjerojatan pogled na Milano, ali nažalost najveći toranj katedrale se obnavljao pa nismo mogli do njega. Nakon krova katedrale obišli smo katedralu i iznutra i vidjeli smo predivne vitraje i lukove. U katedrali smo se Deni i ja pomolili za svoje bližnje i za sebe. Nakon katedrale voditeljica nam je pokazala mjesto na kojem se dobiva sreća ako se okrenemo na peti tri puta.

Nakon razgledavanja dobili smo slobodno dva i pol sata. Kao i obično kada si u stranoj zemlji, želiš kušati domaće specijalitete pa smo tako nas šestorica otišli u restoran probati talijansku hranu. Kristijan, Jurica, Deni, Filip i ja smo uzeli špagete, a Petar je uzeo lazanje. Mi smo mislili da ćemo dobiti ukrašeni tanjur s peršinom ili nečime drugim zato što smo ipak došli u Italiju, zemlju poznatu po tjestenini, ali ništa, na tanjuru je bila samo hrana. Nakon jela smo prošetali ulicama i u jednom trenutku smo uočili čovjeka koji crta portrete. Kaže slikar trajat će 10 minuta, a kad ono trajalo skoro pola sata. Utrnu vam vrat i glava, ali slikar je pravi šaljivđija, govorili su mi dečki da je prvo naslikao kvadrat i od njega naslikao mene, a dok me je slikao pokazivao mi je rukom da spustim glavu i da je podignem. Imao sam osjećaj da me zeza jer sam nakon svega vratio glavu u istu poziciju. Nakon što me je nacrtao, slikao me je mobitelom za uspomenu. Svi su bili oduševljeni mojim portretom, a Petar je imao ideju da kopiramo moj portret u manjim dimenzijama i da ga stavimo na vrata učionice umjesto slike predsjednice, a ja mislim da ništa neće biti od te ideje. Moja mama planira uokviriti moj portret iz Italije i staviti ga na zid.

Kad je završilo slobodno vrijeme u Milanu, uputili smo se prema našem hotelu. Kad smo se smjestili po sobama, otišli smo na večeru na kojoj smo, uz talijansku hranu, imali i rođendansku tortu. Nakon večere svatko je otišao u svoju sobu ili na druženje u neku drugu uz napomenu da moramo biti tiho i da nema deranja.

Stigao je i drugi dan izleta. Nakon doručka smo krenuli prema Muzeju Ferrarija u Maranellu gdje smo razgledali stare i današnje modele Ferrarija i mogli smo isprobati simulaciju F1 koja košta 25€ i vozite se 7 minuta po stazi koju vi odaberete. Simulacija je izvrsno napravljena i imate stvarno osjećaj kao da vozite formulu, ali bilo bi ljepše da nekako spoje dvije simulacijske formule i da se može utrkivati s drugima i da ne traje jedna vožnja 7 minuta, nego 10 minuta jer ovako izgleda da je malo preskupo ići dva puta na simulator.

Sljedeća postaja je bio Muzej Enzo Ferrari u Modeni. Ovaj muzej se više fokusirao na današnje automobile Ferrarija, a prvi muzej se više fokusirao na formule Ferraria. Nakon obilaska Muzeja krenuli smo pješice prema glavnom trgu Modene gdje smo dobili dva sata slobodnog vremena. U tom slobodnom vremenu Jurica, Petar, Deni i ja nismo mogli odlučiti u koji bismo restoran otišli pa smo šetali i naišli na jednu pekarnicu koja ima izvrsne rolade s pršutom i salatom. Otišli smo i do tržnice – da samo znate kolike su kruške i jabuke kod njih! Slične su rukometnoj lopti.

Pješice smo se vratili do autobusa i krenuli natrag u Hrvatsku. U autobusu je na kraju atmosfera bila, po meni, odlična jer je vozač Miro puštao domaće bendove i pjevače i pogađali smo izvođače i pjesme, a tko je znao pjesmu pjevao je i tako sve do kolodvora.

Dolaskom na u Samobor oprostili smo se od naše voditeljice i naših vozača i zahvalili smo im na svemu.

 

Posjet Deutches Museumu i BMW Welthu

Učenici 1. g i 2. f razreda s razrednicima Vladimirom Majdandžić i Marijanom Hetlerom bili su 29. i 30. ožujka na stručnom putovanju u Münchenu.

Posjetili su Deutsches Museum – najveći tehnički muzej na svijetu, izložbeni centar automobila BMW Welt i Allianz Arenu, jedan od najmodernijih stadiona na svijetu. 

Ususret zdravlju

Društvo za sportsku rekreaciju Samobora Sport za sve, te sunčano i suho vrijeme omogućili su četverosatni pješački pohod na Okić. Osmjeh na licima i pune vrećice kestenja rezultat su prekrasnog druženja. Prof. Trčak - Regović zahvaljuje učenicima na suradnji. 

Nikola Tesla – Mind from the future

           Jedan od kulturnih događaja proteklih mjeseci je i izložba Nikola Tesla – Mind from the future, multimedijska izložba inspirirana velikim znanstvenikom koji je promijenio svijet. Ovu izložbu, nastalu u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika, u Meštovićevom paviljonu pogledali su i naši učenici iz 2. f i g te 4. f i g razreda. Odlazak u Zagreb u utorak, 20. veljače, u pratnji profesora Mirjane Čubelić, Davora Galunića i Vesne Ratković, učenici su upotpunili i posjetom Muzeju automobila Ferdinand Budicki u kojem su, nažalost, bili jedni od posljednjih posjetitelja jer se Muzej zatvorio svega dva dana poslije.

Svoje dojmove o izložbi Nikola Tesla – Mind from the future i Muzeju automobila Ferdinand Budicki donose Jakov Mihaljević iz 4. f i Krešimir Guliš iz 2. g, svaki u svom stilu.

Posjet Muzeju Ferdinand Budicki

U Muzeju Ferdinand Budicki mogli smo vidjet predivnu kolekciju oldtimera. Neki ljudi, uključujući mene, bi rekli: „Uš'o sam u raj!“ Dobili smo slobodno vrijeme za razgledavanje automobila, neke smo smjeli dirati i slikat se u njima, neke nismo smjeli dirati jer je većina automobila u privatnom vlasništvu. Ali u tom Muzeju ima i drugih predmeta kao što su igračke, motori i simulatori za autoškole iz Jugoslavije.

Svoje predavanje vodič je usmjerio prema povijesti automobilizma u Hrvatskoj, a ne prema kolekciji automobila. Napomenuo je da ove godine slavimo 120 godina od pojave prvog automobila u Hrvatskoj i da se obilježava 70 godina „Spačeka“ (Citroen 2CV). Također, rekao je da je Muzej nastao na dobrovoljnoj bazi autoentuzijasta koji su svoje aute posudili Muzeju. Na samom kraju nam je rekao kako je to jedini muzej takve vrste u Hrvatskoj i kako svaka druga država ima par takvih muzeja i kako gospodin Bandić radi na tome da ugasi Muzej, ali su se snašli te se sele u drugi grad. Osobno me je razočaralo to što se Muzej zatvara zato što stvarno trebamo takav muzej i jer ima puno ljudi koje to zanima i koji vole automobile.

Sve u svemu posjet Muzeju Ferdinand Budicki je bio čak i bolji nego što sam očekivao jer smo mogli neke stvari i isprobati i u neke aute sjesti i slikati se.

Krešimir Guliš

Izlet u Pro-klimu

     Bio je to jedan utorak kada smo se u jutro u dvanaest sati navečer, nakon napornog školskog dana, okupili ispred školskog parkirališta kako bismo krenuli na jedan školski izlet. Na okupu je bio dio drugog G razreda, dio četvrtog F razreda i većina četvrtog G razreda. Zajedno smo prvih petnaest minuta na parkiralištu čekali tri profesorice, što i nije bio neki problem s obzirom na to da je vani bila mećava, minus dvanaest stupnjeva, zasljepljujuća magla te nigdje mjesta za zaklon. Nakon dočeka smo se konačno, svi osim Holika i Skledara koji su sjedili naprijed, smjestili u zadnji dio busa gdje je Jagoda konačno mogao u miru pojesti svoj “jogurt od jagode”. Kotarski mu je ponudio i tekući sumpor kako bi isprao okus, ali Jagoda je to, dakako, ljubazno odbio. Za vrijeme vožnje prema mjestu Smiljan kraj grada Gospića, gdje bismo kasnije posjetili memorijalni centar “Nikola Tesla”, u zadnji dio busa je došla profesorica hrvatskog jezika ne bi li napravila inspekciju. Nije joj se svidjelo što Jagoda jede u busu, ali što je, tu je. Također se sjetila i da bi bila dobra ideja da napišem sastavak o izletu. Ta ideja mi se u početku nije svidjela, ali ni kasnije nisam promjenio svoje mišljenje. Ostatak puta do određene destinacije proveli smo slušajući all time rock klasike kao što su “Zec voli Kupus”, “Jastreb vreba koku” i “Koka kola, marlboro, suzuki”.

     Kad smo stigli do memorijalnog centra, svi smo se uputili prema WC-u gdje smo naišli na već od prije napuknutu pločicu koju nisu slomili učenici naše škole pošto je već od prije bila napuknuta i netaknuta od naših učenika. Nakon našeg pristojnog posjeta WC-u dočekao nas je vodič. Bio je to zgodan momak zvan Karlo. Čak štoviše, toliko zgodan, da mi je njegov izgled skrenuo čitavu pozornost s njegovog predavanja o Nikoli Tesli o kojem bih rado napisao nešto da sam nešto i zapamtio. Ajde, zapamtio sam da je bio svjetski čovjek , iskusio se u filmskoj industriji te se bavio i biologijom, a otac mu je htio da postane svećenikom. Možda bi valjalo spomenuti  da se Tesla bavio i strujom. U tom centru sam isprobao i jedan uređaj koji pali svjetla raznih boja ovisno o ljudskom osjećaju. Kad sam privezao elektronički remen oko pasa i dva prsta uprešao kvačicom koja sadrži kapacitivne senzore, optokaplere, četiri servo motora te Mirko i Nino prekidače, uređaj je upalio samo lampice crvene boje što znači da sam bio jako nervozan. Vjerojatno isto tako kako sam nervozan dok pišem ovaj sastavak (hahaha... ne.). Kasnije smo još jednom obišli centar bez vodiča, a zatim smo se uputili natrag prema autobusu. Autobus nas je odveo prema nekom sumnjivom naselju gdje smo otišli gledati izložbu starih automobila, motora, motokultivatora i tostera. Ondje je, iznenađujuće, bilo i zanimljivih vozila, ali najveću pozornost su nam privukli autići u kojima jedna osoba može sjediti dok ju druga osoba gura. Jednom autiću je Pintarič iščupao volan (klasik Pinta), ali to nije ni bitno s obzirom na to da profesori to nisu vidjeli. Na kraju našeg posjeta izložbi starih automobila, motora, bicikala i mikrovalnih pečnica, vodič izložbe je naglasio kako smo mi prva, a ponajprije i posljednja skupina ljudi koja je posjetila tu zanimljivu i lako dostupnu izložbu.

     Nakon naših edukativnih posjeta memorijalnom centru te izložbi starih autmobila, motora, aviona i aparata za kavu, uputili smo se kući. Na putu smo se kartali iako to nismo smjeli jer smo bili na terenskoj nastavi koja je itekako vrsta školske nastave. Za vrijeme kartanja nas je jedan pomalo čudan dječak iz drugog G razreda upozorio da mu na kraju putovanja vratimo karte. Zbog tog upozorenja nas je oblio hladan znoj jer, naime, to uopće nisu bile njegove karte, već Benjaminove. Nastao je šok i vjeverica. Na svu sreću, Bruno Pavković je u međuvremenu našao dječakove karte, stavio mu ih na dlanove te na taj način razriješio problem prije nego što je Šavorić započeo tučnjavu. Ovim sretnim završetkom smo priveli i naš izlet kraju te se međusobno oprostili pjevajući pjesmu “Laku noć, svirači”. A ja, čim sam se vratio kući, napisao sam ovaj sastavak u kojem sam napisao više-manje, ali više-manje, nego više sve što sam mogao napisati.

  Jakov Mihaljević, 4.f,

  odabrao Đelo Hadžiselimović

 

 

Sat o domovinskom ratu na terenu

I ove su godine samoborski srednjoškolci, zahvaljujući udruzi HVIDR-a Samobor i Sveta Nedelja, obišli prve crte bojišnice. U sklopu tradicionalnog programa „Putevima naših očeva i sugrađana“ naši su učenici posjetili Hrvatsku Kostajnicu, Strugu Bansku, Dvor na Uni i Petrinju te brdo Čukur na kojem je spomen-obilježje Gordanu Ledereru Slomljeni pejzaž. U svakom mjestu su paljenjem svijeća i polaganjem cvijeća učenici odali počast poginulim braniteljima, a kroz kratka izlaganja branitelja i, još više, kroz razgovor s njima učenici su se nešto detaljnije i iz jedne druge perspektive upoznali s ratnim događanjima na posjećenom području.

Posjet Trokutu

 

Među gotovo 800 učenika koji su ove godine, u petak, 27. listopada, posjetili spomen

obilježje Trokut kod Novske bili su i naši učenici iz 1. f i 1. g razreda u profesora Ivke Maganjic i

Zdenka Francekovića. Ovaj posjet edukativnog je karaktera, a organizira ga Udruga branitelja

151. samoborske brigade uz podršku Ministarstva hrvatskih branitelja, Zagrebačke županije te

gradova Samobora i Svete Nedelje. Kratki izvještaj i fotografije donosi Marin Delišimunović,

učenik 1. g razreda.

 

Odavanje počasti poginulim braniteljima

 

Krenuli smo oko 10 sati s Autobusnog kolodvora u Samoboru. Nakon vožnje od dva sata stigli smo na Trokut. Tamo smo u šumi prvo obišli mjesta poginulih branitelja koji su prvi dali život za domovinu.

Nakon predavanja, koje su održali vojnici, skupili smo se svi kod spomenika poginulim braniteljima na području Trokuta. Neki od učenika su odali počast noseći cvijeće koje su položili ispred spomenika. Zatim smo poslušali govore nekih vojnika koji su preživjeli to neugodno iskustvo. Jedan od profesora objasnio nam je ukratko cilj operacije Orkan-91.

Nakon dugog predavanja krenuli smo prema Samoboru. Popodne, nakon dva sata vožnje stigli smo u Samobor. Izlet je bio dobar, bio bi još bolji da predavanja nisu bila toliko duga.,

Edukativni izlet

Suradnja Strukovne s Udrugom HVIDR-a Samobor i Sveta Nedjelja nastavila se i ovog listopada i to posjetom Splitu i HE Perući gdje su naši učenici, u pratnji pedagoginje Anite Šimić i profesora Dubravka Gmajnića, doznali nešto više o zbivanjima iz Domovinskog rata na području Splita i njegove okolice. O svemu više, u svom kratkom izvještaju, donosi Marko Bišćan, učenik 2. g razreda.

 

Obilazak prve crte bojišnice splitskog područja

Nakon duge vožnje od 5 sati stigli smo u Split, u Vojnu luku Lora. Tamo smo imali predavanje o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ratne mornarice. Nakon toga obišli smo Vojnu luku i vidjeli nekoliko brodova ratne mornarice koji su se činili dosta zanimljivi. Kasnije smo išli na ručak u Sinj. Ručak je bio odličan, samo, za razliku od Splita, u Sinju je bilo jako hladno. Zatim smo krenuli na zadnje odredište, a to je bilo razgledavanje Hidroelektrane Peruća i nakon toga smo polako krenuli prema Samoboru.

Navečer, nakon 5 sati sjedenja u autobusu, stigli smo u Samobor i to je bio kraj našeg izleta. Sve u svemu, izlet je bio dobar, samo da nije bilo tako hladno i da nije padala kiša, bilo bi odlično, ali ne može uvijek sve biti savršeno.

Posjet Hrvatskom saboru

U srijedu 18. travnja 2018. učenici 2. b, 4. f i 4. g bavili su se politikom i prirodoslovljem na stručnom izletu u Zagrebu. U pratnji  profesorice Politike i gospodarstva Ivke Maganjić i knjižničarke Irene Šepl posjetili su Hrvatski sabor i zoološku zbirku Prirodoslovnog muzeja na Gornjem gradu.

preskoči na navigaciju